Nenad Bakić, govor na konferenciji Poduzetnički mindset

Croatian Makers: Stvaranje kulture uspjeha

Hvala svima što ste ovdje danas došli, hvala Ognjenu i Beri što su me pozvali da vam predstavim što mi radimo! Moja supruga je također ovdje, to je naš zajednički poduhvat. U tom smislu mi radimo dobrotvorne aktivnosti na jedan poduzetnički način. To uključuje sve ono što općenito poduzetnici rade, a to znači… Mate to malo romansira, on nije imao biznis plan koji je ostvario, on je imao viziju koja ga je vodila nekamo. Poduzetnici imaju biznis planove koji služe da se ne ostvare, oni služe kao nekakav put ka nekoj viziji. Znači, jako je bitan piloting u poslovnom planu poduzetnika. To je taj funding koji nije vezan uz tekuće ostvarenje, već buduće ostvarenje. Znači, čuli smo ovdje priču. Mate se ne nada još neko vrijeme biti cash flow pozitivan, ali bitna je upornost i općenito čitav taj poduzetnički mindset.

Pokazat ću kako se, dakle, dobrotvorne aktivnosti mogu raditi na jedan poduzetnički način, ali ću pokazati ujedno kako upravo ta aktivnost stvara jednu novu generaciju djece na jedan sistemski veliki način, koji zapravo stvara kulturu uspjeha.

Ali da bismo vidjeli gdje stojimo, ja ću vam na grafikonu ilustrirati stvari gdje mi stojimo. Hrvatska je, nažalost, trenutno zarobljena u jednu kulturu koja se zove kultura naučene bespomoćnosti. I ovo je istraživanje iz 2018. ili 2017. Europske komisije, koje je bilo jako veliko sociološko istraživanje za čitavu Europsku uniju. Pitali su ljude na relevantnom uzorku u svim zemljama: Što mislite da je bitno za uspjeh u životu?

Znači, kaže ovdje, of the following are for getting ahead in life. I sad ima puno tih pitanja, ova su neka koja su nama zanimljiva, QA2.9, i sada dolje plavo znači da je to jako važno, ovo znači da je važno, ovo znači da je nevažno i ovo znači da ljudi ne znaju. I prvo pitanje koje vam želim pokazati, koliko je bitno za uspjeh u životu imati političke veze? I sad je Hrvatska tu prva. 38% Hrvata misli da je to ključno za uspjeh. Vidite, Bugarska je tu druga, Mađarska, uglavnom zemlje ex socijalizma, a ovdje su ovi nekakvi „bezveznjaci“ sa sjevera koji misle da to tako nije bitno.

Onda, druga stvar koju vam moram pokazati, definitivno je sljedeća. Koliko je bitno za uspjeh u životu imati sreće? Bugari su nam opet tu bliski na neki način, vidite, ali mi smo ipak čvrsto drugi. 30% Hrvata otprilike misli da je ključno za uspjeh imati sreće u životu. E, sad pazite! Sreća vam je jako nezgodna stvar zbog toga što razvija ono što je rekao, ja mislim Ognjen, sreća razvija jal. I kad ljudi misle da je netko uspio nepravedno ili samo srećom, razvija se ta ogorčenost. Još pogotovo ako je imao političke veze ili sreću ili oboje, onda ti zapravo protiv toga ne možeš. Javlja se ono što, u engleskom ima riječ resentment. Ta jedna ogorčenost. I to onda kvari tu atmosferu. I onda su poduzetnici, naravno koji su uspjeli na legitiman realan način, mislim da je ovdje većina ljudi takva, zapravo žrtve tog mindseta, te javnosti koja gleda poduzetnike na krivi način.

Ali vidite, ima još tu pitanja, tipa: Koliko je bitan za uspjeh u životu težak rad? Svega 13% Hrvata misli da je bitan težak rad. I sada, da vam ja ne pokazujem iznimno, kako bih rekao, duboke podatke Europske komisije, Vi biste rekli da ja karikiram, da sam ja, nemam pojma, kao neki neokolonijalni književnik, da opisujem neke zaostale zemlje u Africi, da ovo ne može biti. E, vidite, ali Bugari, 34% težak rad, oni već idu k jednoj tranziciji, gdje misle da je vrijedan rad jako bitan. I naravno to je samoosnaživa spirala, kad ti misliš da je rad bitan, počinješ raditi i tu su oni već fundamentalno drugačiji od nas. Ovdje smo već na jednoj karikaturalno drugačijoj poziciji.

Još jedna stvar koju ću vam pokazati je koliko je bitno imati dobru edukaciju. I sad, naravno, Francuzi su iz nekog razloga cinični prema svom školstvu, prema svojoj javnoj upravi, znate Francuze, ali Bugari, oni misle da je zapravo edukacija jako bitna. Neću vam sada pokazivati grafikon, ali kada bih vam pokazao zbroj ona dva parametra za najvažnije i ova dva, Hrvatska bi bila potpuno izolirana od ostatka Europe, ali potpuno, i to bi bio taj mindset u kojem se mi krećemo kao poduzetnici, to je ono otkuda krećemo: kultura naučene bespomoćnosti.

I, naravno, to ima stvarne rezultate. Ovo su rezultati do 2017. Ali, zapravo, stalno ista stvar. To ima stvarne reperkusije. Znači, ja sam ovdje izbacio u ovoj analizi, iz direktnih ulaganja sam izbacio… Dakle, ovo su direktna strana ulaganja u milijardama eura i doznake naših radnika iz inozemstva. Ovo su samo doznake. Ovo nisu one mirovine zarađene prije od naših gastarbajtera. Ovo su samo doznake postojećih radnika u inozemstvu. Ovo su direktna strana ulaganja bez kružnih ulaganja. Ono kad Teva kroz Plivu kupi nekoga i zadržane dobiti banaka prvenstveno, i Telekoma. Ovo su vam doznake iz inozemstva. Mi smo 2017., nisam ponio nove podatke, imali dvostruko više doznaka milostinje, jer obitelji kad neko šalje, svojoj mami i tati novce, jer se zaposlio u Irskoj, dvostruko više toga nego stranih ulaganja, što ste mogli vidjeti na Matinom grafikonu.

Zapravo koliko je to nevjerojatno malo! Tako da je to opet jedna situacija i ovo je opet isto. Mate je pokazao slično. Ovo je kumulativni rast BDP-a od 2009. do 2017., sad 18. i 19. Sve je to slično. Delta od nas do prosjeka istočne Europe, uz jedan raketni motor koji mi imamo na sebi, a to je turizam, koji nam zapravo ogroman novac, koji nam dolazi nezarađen, ili bar polovica toga, smo mi zaostali oko 18 i pol postotnih poena u rastu BDP-a. I to ima ogromne reperkusije. 18,5% manji rast BDP-a je 25 do 30% plaća koje su zaostale, jer su plaće prociklička varijabla. To znači, ako ste u brzorastućem malom biznisu start-upovac, to znači 50% manje klijenata i tako dalje. Ogromne reperkusije. I sada zapravo ćemo pogledati jedan video koji pokazuje drugu priču. Molim da pustite video.

Ovo što ste sada vidjeli je superfinale Croatian Makers robotičke lige. Znači, samo najbolji iz ovoga. Mi smo razvili od 2000. u našem sustavu, koji ću vam pokazati kasnije, nešto što se zove Croatian Makers robotička liga, naš originalan projekt. Znači, nisu kupovi koji se organiziraju jedanput godišnje, nego liga koja se događa u puno škola i ove razne boje su zapravo kako ta liga raste iz godine u godinu.

Recimo, jedna stvar koju mi radimo start-upovski je skaliranje. Mi smo u stanju skalirati edukaciju u tehnologiji. To nismo vidjeli da je itko u svijetu napravio na valjan način. Ljudi ili bace opremu koja se zapravo ne koristi iduće godine ili je njihov doseg srazmjeran broju uloženih čovjek-sati, a mi smo uspjeli skalirati. I imati održive projekte na ogromnoj razini. Tako da smo od 2015., čini mi se, razvili tu Croatian Makers robotičku ligu, gdje smo donirali preko 3.000 robota u preko 600 škola i ostalih institucija i zahvaćamo godišnje oko 12.000 djece.

Ovo maloprije bilo je samo superfinale Croatian Makers robotičke lige. Onda možete misliti koliki je to ekosustav zapravo samo u tom projektu. Ali to je samo manji dio priče koju ću vam ispričati. 

Vidite, mi moramo razumjeti budućnost da bismo dali djeci edukaciju koja im treba za tu budućnost. I mi ovo što znamo sad jest da jako malo znamo o njoj i moramo im davati opće kompetencije, prvenstveno konkretna znanja. A o tome bismo mogli dugo pričati. Ali je još bitnije da edukacijom mi zapravo stvaramo budućnost, jer ono što učimo djecu u učionicama danas, postaje naše društvo sutra. I to je ta kultura uspjeha koju moramo razvijati radi djece, jer profesori u školama, naši najveći saveznici su profesori u školama. Nama je dovoljno dva do tri posto dobrih profesora u školama, šampiona koji će povući sve. I to je ono što je Margaret Mead rekla kad su je pitali, pa može li samo šest ljudi promijeniti svijet. Pa nikad nije više od šest ljudi niti promijenilo svijet!

Razumijete! Tako da on board dobiti jednu malu elitu koja oko sebe cirkularno širi promjenu, to je dovoljno. E, sada govorim o tehnologiji. Sad naravno uvijek ima, pa zašto uvijek birate tehnologiju? Mogli bi malo i kazalište, edukaciju, ovako, onako, neke druge vrste… OK, razvijajte vi, tko god želi, neka razvija u školi lingvistiku i sve skupa. Ali, recimo, Mate je bio iz tehnologije, da se nastavimo tu. Korištenje računala bar jedanput mjesečno u četvrtom razredu, prema istraživanju koje je kao Pisa, ali za OŠ, zove se TIMSS. Ja sam zbrojio po raznim aktivnostima i napravio prosjek. Evo tu smo stajali 2015. godine. Hrvatska je bila od zemalja koje sudjeluju u tom TIMSS istraživanju, većina zemalja EU-a, uvjerljivo na dnu. I to je naša stvarnost. Kada djeci daješ računala, kad im daješ STEM aktivnosti, užasno kreativne tehnološke stvari… I onda ti neki kažu, ali znate, ne bi trebalo samo robotiku, ajmo i mi malo nešto drugo… Pa radite, prijatelji, ali ovo im sigurno treba. 35% diplomaca danas, u dvije najveće nacije na svijetu, su u STEM aktivnostima. A ovo je osnova za STEM aktivnosti i za sve druge aktivnosti. Ne možeš danas biti dobar ni antropolog ako nisi dobar u STEM aktivnostima. To je zatečeno stanje 2015., kad smo mi zapravo ozbiljnije počeli raditi Croatian Makers. Radili smo poduzetnički.

Ova robotička liga koju ste vidjeli, to je bio naš prvi veliki originalni projekt i mi smo rekli, Rujana i ja smo rekli, OK, ajmo probno. Dao nam je Luka prostor tamo u Fiveu. Imali smo pressicu. Rekli smo, ajmo probno donirati 110 robota u 20 škola. Tko će nam se javiti. I kad je postala najedanput navala za školama, tko će se uključiti, za dobrim učiteljima, mi smo svaka tri dana samo duplirali, OK, ajmo 200 robota, 300 robota. Ova škola, ona škola, i ne znam je li prvi put bilo 110 ili 220.

Znači, to je tipično kao da si u start-upu s equity financingom. Znači, ne znaš kamo ćeš doći. Vidiš opportunity i samo multipliciraš, skaliraš, skaliraš, skaliraš… Tako da je to zapravo tako počelo. I to je ta naša robotička liga koja sad nije jedan od naših najjačih i najvećih projekata. U međuvremenu smo napravili i veliku crowdfunding kampanju STEM revolucija, s preko 20 tisuća doniranih mikroračunala izrazito kreativnih u fizičkom računalstvu i bili smo druga zemlja na svijetu s implementacijom te sada pobjedničke tehnologije u digitalnom školstvu, nakon Velike Britanije. A nakon nas su istim putem krenuli Singapur sa 100.000 komada, Danska, Norveška, Šri Lanka, Kanada i tako dalje, država New York i slično. I onda smo s Ministarstvom napravili prvo mikro na sličnoj platformi, pa HUP, 90% škola je za sve đake šestog razreda dobilo mikro računalo i kompletan dubok sadržaj i nastavnici edukaciju.

Da li razumijete skaliranje? Mi kao IRIM smo organizirali sljedeće. Za 2.000 učitelja smo napravili 500 radionica. Tri vala po 170 radionica za 2000 učitelja širom Hrvatske. Ja mislim da nekoj državnoj instituciji daš beskonačni novac, oni to naprosto ne mogu tako skalirati. I to su ti start-upovi, koje ne mogu napraviti velike etablirane firme ili veliki sustav. I tako da smo mi s vremenom razvili nešto što je sada najveći STEM edukativni program u čitavoj EU. Ne govorim relativno, nego apsolutno gledajući. Imamo zahvaćeno godišnje oko 150.000 djece. To se mijenja, ali imamo 150.000 djece samo u Hrvatskoj i u mnogim drugim zemljama.

Imamo sad već vrlo avangardne stvari. Primjerice s Googleom zajedno radimo projekt koji je naš, koji smo mi predložili. Oni to financiraju. Globalni Google, uz pomoć naravno lokalnog, gdje u 170 knjižnica širom regije Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Kosovo, pretvaramo ih u digitalne razvojne centre s besplatnim microbitovima za posuditi, besplatnim radionicama za programiranje, 3D printerima, maker setovima, kako bi neki Rimci, ako nemaju inicijalni kapital, mogli napraviti svoj prvi prototip u tehnologiji. To je izrazito napredno i skalabilno. 170 knjižnica širom zemalja, ovih koje sam vam rekao. To je jedan od tih projekata Digitalni građanin. Imamo napredne projekte u robotici.

Sad, naše je pitanje u Hrvatskoj na koje smo se mi sveli: gdje ti je djed bio 41.? To je sada dominantno pitanje. I uvijek je frame oko toga što god vidite u novinama, uvijek je to kontekst, na kojoj strani smo bili, da li treba pomirba ili ne treba, to dominira našim medijima. A pravo pitanje je, gdje će moje dijete biti 2031. godine? To je pravo pitanje!

Ali ni to nije pravo pitanje! Samo sam vas prevario. Ova robotička liga, mi zapravo iz nje ekstrahiramo dalje, mi multipliciramo stalno i gradimo slojeve. I ovdje smo dali prošle godine pobjednicima vrlo napredne robote, jer mi smo tu ligu transplatirali u Srbiju, gdje je isto 500 škola u toj njihovoj ligi, s njihovom dobrotvornom organizacijom, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. I ovo su najbolji timovi iz triju od tih zemalja, došli u Zagreb, rade dosta kompleksne stvari.

Znači, ovdje robot mora ući, za one koji znaju nešto o tehnologiji, i napraviti šest nekakvih stvari unutra, maknuti, doći ovamo, to su već komplicirane stvari i onda su dva pobjednička tima išla na svjetsko prvenstvo u Kinu. Iz te vrste natjecanja puno ima natjecanja. Klinci dobiju medalje, toga ima po novinama, ali zapravo neke stvari su jako duboke i velike. Ta dva tima koja su tu, oni dođu gdje, dođu u Šangaj. I onda su vam oni tu, recimo ta dva tima, u redu? A ovo su najbolji iz Kine i drugih zemalja svijeta, gdje samo u tom konceptu, u tom natjecanju sudjeluje pola milijuna malih Kineza.  

I sad kad vi vidite zapravo, globalizacija vam je sveobuhvatna i nezaustavljiva. Tako da danas kad pozovete taksi, kad napravite bilo šta, vi ste zapravo dio globalizacije. Zapravo se ne možete sakriti od nje. I sada dolazimo do onoga kolektivnog, a ono što nas zapravo zanima je svakom djetetu dati priliku. Ali mi moramo i kolektivno gledati. Jer ako se mi kao nacija ili kao Europska unija i šire gledano, mi sad imamo projekt čak u Švicarskoj, što je vrlo zanimljivo. Mi, Hrvati, imamo isto projekt digitalnih knjižnica u Švicarskoj. Znači, to je vrlo napredan koncept.

Ako se mi ne odupremo ovome, oni će sa svojim aplikacijama, sa svojim kapitalom i svime doći i zapravo ćemo biti tu kmetovi na neki način. Tako da taj jedan poduzetnički mindset koji stvara tehnološke kompanije, koji stvara skalabilne kompanije, je zapravo i šire društveno važan. Nije samo što se tiče nas pojedinaca i naše uže okoline. Tako da je to otprilike to. E, sada… Ono što mi zapravo radimo, mi razvijamo te tzv. STEM predmete. Nama su još bitnije STEM kompetencije.

Kao što sam rekao, i psihologija i antropologija i ostali, sutra će morati znati Python. I odvjetnik, da mogu znati parsirati dokumente i sve skupa raditi. Jer i njih će prvo roboti ugroziti, mislim pravnike. Onda kad kažete porez na robote, znate, neki bi htjeli porez na robote. Da li ćeš na chatbot uvesti, da li ćeš uvesti na Infobip robote, jer i on ima robota, samo softverskog robota. I sad, nama su još bitnije opće kompetencije, a opće kompetencije su zapravo ono što nas zanima u školstvu. A to su vještina suradnje, kreativnost, upornost, mnoge druge, ali da ne duljim o tome… Kad pomnožimo s količinom te djece, zapravo nas zanima kultura uspjeha. Stvaranje kulture uspjeha. I kako bih vam to dočarao, zapravo ćemo pustiti sljedeći video sada.

Ovo je u Dvoru, Dvor je najzaostaliji dio Hrvatske. Njih Una poplavi dva puta godišnje.

Prekoračio sam vrijeme, ali ovdje sam vam dočarao da svi mogu iskusiti uspjeh i dubinu uspjeha koji stvaramo kod svakog pojedinačnog djeteta i njihovih učitelja. I sad pomnožite to s onom ogromnom količinom koju smo zahvatili dolje, ne samo u Hrvatskoj, nego i kod naših susjeda. Meni kažu neki ovi nacionalisti: „Pa što Srbima pomažeš?“ Ja kažem, moraš ljudima nešto iza leđa zaraditi, ne? Ali, naravno, šalim se malo, jer što je susjedu bolje, to je naravno i tebi bolje.

Pazite, ovi klinci, oni su u Dvoru. Naravno da nas mrze najregresivnije snage u Hrvatskoj. Oni koji žive od bijede drugih ljudi. Ali, naravno, i ovi klinci će se iseliti vjerojatno iz Dvora i iz Hrvatske jer mi moramo postati svjesni dijagnoze, a to je da smo mi postali najzaostalija zemlja Europe, koliko god to zvučalo čudno, jer mi sebe ne smatramo zaostalima, ali gospodarski smo najzaostalija zemlja Europe, a mentalno… Ona prva četiri grafikona vi možete nazvati kako god hoćete, ali ja bih opet rekao mentalnom nekakvom zaostalošću.

Znači, mi smo najzaostalija zemlja Europe. Mladi to vide. Oni idu van, oni se iseljavaju i poanta je da mi to ne možemo zaustaviti kratkoročno. Međutim, dugoročno, ono što je bitno, kampus Vodnjan, kampus Rimac i sl. Da li će se ta djeca vratiti? Znači, kakva će ovo zemlja biti 2031.? To je pitanje koje si prvenstveno trebamo postaviti kada želimo govoriti o kulturi uspjeha. I ono što je jako bitno, mi kao odrasli možemo zapravo djecu i mnogi odrasli već koriste djecu kao prizmu da se refokusiraju s prošlosti na budućnost. I onda akciju SADA, moramo raditi akciju sada kako bismo bili spremni za budućnost 2031., da ovo ne ostane pusta rentijerska zemljica, nego zemlja poduzetničkog mindseta i, naravno, dobrog života. Hvala vam!

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.